NEVERBALNA KOMUNIKACIJA
Nebojša Buđanovac
WATZLAWICKOV ZAKON KOMUNIKACIJE
Bašić, Koller-Trbović, Žižak (1994.), u svrhu boljeg razumijevanja komunikacije kao prostora socijalnih interakcija, daju prikaz Watzlawickovih pravila komunikacije. Njegova teorija je važna jer uzima odnos kao polaznu točku. To je jedan od najsustavnijih pregleda karakteristika komunikacije i komunikacijskog tijeka.
1. Nemoguće je ne - komunicirati.
• U situaciji “licem u lice” nije moguće ne komunicirati. Čak i kad osobe jedne drugima okrenu leđa, šalju određenu poruku. Odbijanje komunikacije je također komunikacija.
2. Svaka komunikacija sastoji se iz sadržajnog i odnosnog aspekta.
• Temelji se na shvaćanju da poruka nosi dva tipa informacije: jednu o značajkama objekta (sadržajni aspekt) i drugu o odnosu i stavu prema poruci, drugima itd. Sadržajni aspekt se odnosi na osobine predmeta, ljudi, događaja, opise. Odnosni aspekt vezan je uz odnose između osoba koje komuniciraju, i utječe na sadržajni aspekt.
3. Narav odnosa uvjetovana je interpretacijom komunikacijskih tijekova od strane partnera.
• Ovo pravilo ukazuje na činjenicu da svaki partner za početak određenog komunikacijskog tijeka ima svoju početnu točku prema kojoj svojoj verziji pripisuje ključnu ulogu za razumijevanje uzroka i posljedice.
4. Komunikacija može biti digitalna ili analogna.
• Digitalna (verbalna) komunikacija se koristi za razmjenu informacija znakovima, tj. jezičnim simbolima koje svatko može razumjeti na jednak način. Verbalnom komunikacijom se razmjenjuje sadržajni aspekt poruke. Analogna (neverbalna) komunikacija se služi znakovima koji omogućuju približnu predodžbu i njome se prenose poruke o odnosu. Oba načina se odvijaju istodobno, ali je analogni manje osviješten.
5. Tijek međuljudskih odnosa je simetričan ili komplementaran.
• Simetričan odnos razvija odnos ravnopravnosti i jednakosti, a izbjegava se različitost. Komplementarni odnos podrazumijeva različito, ali nadopunjavajuće ponašanje. Izmjena ova dva načina znak je zrele komunikacije.
NEVERBALNA KOMUNIKACIJA
Neverbalna komunikacija, govor tijela, kinetička, analogna komunikacija vrlo je važan i neizostavni dio cjelokupnog komuniciranja s drugima. Nju čine ponašanje tijela (držanje, usmjerenost i pokreti pri sjedenju, stajanju, hodanju i ležanju), mimika (čela, obraza, brade, obrva, usta), očni kontakt (pogled, zjenice, očni mišići), govorno ponašanje (brzina, ritam, jačina i boja glasa, artikulacija, melodija, jasnoća, smijanje, glasovi bez verbalnog sadržaja), gestikulacija (govor ruku, velike i male geste, radnje), dodirivanje, odijevanje, prostorno ponašanje (intimna, osobna, društvena i javna zona razmaka), vremensko ponašanje (intimno, osobno, društveno i javno vrijeme za kontakte), vanjski kontekst (vanjske okolnosti za vrijeme komuniciranja). (Brajša, 1994.)
Najčešća podjela neverbalnih znakova razlikuje tri tipa:
1. paralingvistički - izgovor, popratni glasovi, visina i jačina glasa, ritam i tempo govora, naglasak;
2. kinetički - pokreti, geste, kontakt očima, dodir, miris;
3. proksemični - distanca u odnosu, znakovi kontroliranja osobnog izgleda.
Mnogi autori bavili su se neverbalnom komunikacijom i do danas je zabilježeno oko milijun neverbalnih znakova. Većina se slaže da se govorni kanal prvenstveno koristi za prenošenje poruka, a neverbalnim putem se prenose međusobni stavovi i pokazuju odnosi. Ljudi često nisu svjesni neverbalnih znakova koje šalju i ne znaju ih opisati. Stoga neverbalni znakovi manje obvezuju i njima se mogu “izricati” stavovi koji bi društvu mogli biti neprihvatljivi.
Prema Peaseu i (1991.), cjelokupan utjecaj poruke sastoji se od verbalnog dijela (riječi) koji je zastupljen sa 7%, vokalnog (ton glasa) zastupljenog s 38%, te neverbalnog zastupljenog s 55%. Izravna verbalna komponenta u komuniciranju iznosi manje od 35%, a ostatak (65%) komuniciranja je neverbalan. Neverbalni znakovi se razlikuju od riječi jer ih se istovremeno može odaslati veći broj, a svaki ima različita značenja ovisno o ostalim znakovima koje šaljemo.
Neverbalna komunikacija ima mnogo vrlo važnih funkcija u našem cjelokupnom međusobnom komuniciranju. Na sadržajnoj razini neverbalne poruke mijenjaju ili potvrđuju značenje izgovorenog sadržaja, oblikuju izgovorene poruke, zamjenjuju, dopunjuju i proširuju verbalno teže izrazive sadržaje, vrednuju izgovorene sadržaje i upućuju na postupanje sa sadržajem. Na osobnoj razini neverbalnim porukama izražavamo svoja emocionalna stanja namjere i očekivanja, ali i otvaramo sebe drugima. Na odnosnoj razini neverbalnim porukama izražavamo stavove prema izgovorenim sadržajima, određujemo uzajamne stavove i odnose, održavamo i reguliramo strukture moći i socijalni poredak kao i naše opće duhovne stavove. Na utjecajnoj razini neverbalne poruke su snažno sredstvo priopćavanja, kao i utjecaja naših poruka. One potiču ili koče komunikacijski “feedback” i dijalog. (Brajša, 1994.)
Neverbalna komunikacija ne mora biti svjesno odaslana i primljena, ali mora potencijalno prenositi obavijest. Tu obavijest pošiljatelj kodira, a dekodira je primatelj. Budući da ne postoje jasna pravila često dolazi do grešaka u dekodiranju. Taj proces može biti neuspješan iz više razloga: razlike među spolovima, kulturalne i subkulturalne razlike... Zbog prenošenja poruke neverbalnim putem ni jedna strana nije svjesna tih razlika.
Tajna uspješnosti interpersonalnog komuniciranja sastoji se u međusobnoj usklađenosti verbalnih i neverbalnih poruka. Taj proces usklađivanja verbalnog i neverbalnog dijela naše komunikacije sastoji se od tri etape. Prva etapa je uočavanje, prepoznavanje i osvještavanje vlastitog i tuđeg neverbalnog ponašanja tijekom međusobnog komuniciranja. Druga etapa je razgovor, verbalizacija, metakomunikacija u vezi s vlastitim i tuđim neverbalnim porukama. Treća etapa je zajedničko uklanjanje neusklađenosti, tj. obostrano usklađivanje uočenih i protumačenih razilaženja verbalnih i neverbalnih poruka. (Kuftinec, 1998).
Halo-efekt
Naročito važan aspekt neverbalne komunikacije je tzv. „halo-efekt“. Halo-efekt je naziv za prvi dojam o pojedinoj osobi koji se može stvoriti u prvih 7 sekundi susreta dvije osobe, a koji često determinira cjelokupni budući odnos tih osoba. Posljednjih desetljeća provedena su brojna istraživanja čiji je cilj bio utvrđivanje onih elemenata koji utječu na halo-efekt. Većina otkrića ukazuju na važnost slijedećih elemenata: cjelokupni izgled osobe (visina, težina, stav, kretnje, hod, simetričnost i ljepota lica, boja očiju, dužina nosa, itd.), miris osobe, sličnost osobe s drugim osobama uz koje nas vezuju pozitivne ili negativne emocije, glas i druge karakteristike govora osobe, te, naravno, odjeća i drugi tjelesni ukrasi osobe.
NEVERBALNA KOMUNIKACIJA KOD DJECE
Psiholog Albert Mehrabian utvrdio je da se u razgovoru između dviju osoba 55 posto značenja poruke prenosi neverbalnim putem, 38 posto tonom glasa, a 7 posto riječima.
Psiholozi Stephen Nowicki i Marshal Duke ukazuju na činjenicu da problemi u neverbalnoj komunikaciji često otežavaju djetetovu društvenu interakciju više nego nedostatak konverzacijske vještine.
Dijete koje čini pogreške u verbalnoj komunikaciji drugi će smatrati neobrazovanim ili neinteligentnim. Dijete koje čini pogreške u neverbalnoj komunikaciji izgledat će čudno. Na temelju verbalne komunikacije ocjenjujemo nečiju inteligenciju i obrazovanje, a na temelju neverbalne – psihičku stabilnost.
Neverbalna komunikacija je neprekidna, nema definiranih pravila, već su pravila uglavnom implicitna.Razumijevanje neverbalne komunikacije može djetetu pomoći da razvije samopouzdanje, da bude omiljeno i nauči suosjećati s potrebama i problemima drugih.
Područja teškoća u neverbalnoj komunikaciji djece
Nowicki i Duke navode šest područja neverbalne komunikacije u kojima djeca obično imaju teškoća, te su zbog toga ponekad odbačena i obilježena.
1. Način govora koji odudara od govora druge djece – dijete koje dolazi u novu sredinu iz područja u kojemu se govori drukčijim narječjem ili naglaskom
2. Interpersonalni prostor – dijete koje stoji predaleko ili preblizu kad razgovara s drugim djetetom ili ga prečesto dodiruje, izazvat će nelagodu kod drugog djeteta
3. Pokreti i držanje – pokreti upotpunjavaju emocionalni sadržaj djetetovih riječi. Npr. isuviše opušteno držanje prenijet će dojam nepoštivanja ili nezainteresiranosti premda dijete to ne osjeća
4. Kontakt očima – tijekom razgovora, 30-60 posto vremena provedemo gledajući drugu osobu u lice. Veća odstupanja od te norme mogu se činiti nepriličnima.
5. Zvukovi - zvukovi kojima se prenose emocije, bilo u govoru (ton glasa, intenzitet, glasnoća) ili neverbalno (zviždanje, pjevušenje, mrmljanje) vrlo su važni. Gotovo trećina djetetove neverbalne komunikacije odvija se putem parajezika. Čak i bezazlena navika kao kašljucanje može dovesti do društvene odbačenosti.
6. Izgled – djeca se, kao i odrasli, koriste različitim načinima, recimo odjećom, nakitom, frizurom, kako bi nešto priopćila svojoj okolini. Neka djeca su zaokupljena svojim izgledom kao načinom izražavanja društvenog položaja i pripadnosti skupini. Druga djeca nesvjesna su poruka koje prenose izgledom. Djeca, a posebno adolescenti nesvjesni svojeg izgleda u većoj su opasnosti da budu društveno neprihvaćeni.
Roditelji i nastavnici trebali bi obratiti pažnju na način neverbalne komunikacije djece..
Emocionalna komunikacija podrazumijeva svijest o neverbalnom ponašanju drugih (geste, tijela, izraz lica itd.) kao i vlastitu neverbalnu komunikaciju.
ČITANJE LAGANJA
Zanimljiv je način na koji neverbalni znakovi izdaju naše prave misli i stavove koje pokušavamo sakriti, što Morris naziva "neverbalno curenje". Primjer za to je umjetni osmijeh, položaji tijela koji odudaraju od verbalnog iskaza. Cijelo tijelo otkriva mnogo više istine no što bi ljudi željeli. Ljudi koji profesionalno moraju obmanjivati druge, npr. političari i sl., bolji su u ovom području od ostalih, jer kontroliraju svoje pokrete i znakove.
U nekim istraživanjima, otkriveno je slijedeće o ljudima koji lažu:
1. Smanjuje se učestalost običnih gestikulacija – pokreta rukama. Ljudi nesvjesno osjećaju da bi ih pokret rukama mogao otkriti i zato ga smanjuju.
2. Povećava se učestalost dodirivanja lica rukama – glađenje brade, dodirivanje i trljanje nosa, češkanje obrve, povlačenje za uho i sl. Dva su najčešća – dodirivanje nosa i pokrivanje usta.
3. Broj tjelesnih pokreta raste – promjene u položaju trupa, iz jednog sjedećeg položaja u drugi i sl.
4. Jedna gesta rukama bila je češća – odmahivanje rukom.
5. Mikroekspresija lica u laži drugačija je od one dok se govori istina. Te izraze lica većina ljudi zapaža na nesvjesnoj razini.
Većinu ovih stvari ne treba generalizirati, ali ako se sagledaju zajedno, pružaju dobru sliku o lažljivcima.
[ Vrh stranice ]