ANKSIOZNI POREMEĆAJI (NEUROZE)
Anksioznost, tj. tjeskobnost stanje je unutarnje nelagode, praćeno tjelesnom napetošću. Ona se javlja u svim psihijatrijskim poremećajima, a kao primarni simptom javlja se u anksioznim poremećajima. To su poremećaji karakterizirani jakom tjeskobom koju osoba nastoji nesvjesno razriješiti na različite načine, korištenjem raznih mentalnih mehanizama. Izvor tjeskobe može biti unutarnji nesvjesni konflikt ili situacijski faktor poput traumatskog iskustva, stresa ili gubitka.
U tu skupinu, prema novoj klasifikaciji, spada većina poremećaja koji su desetljećima bili poznati pod nazivom "neuroze". One obično ne podrazumijevaju izrazite poremećaje psihičkog funkcioniranja kakvi se sreću kod psihoza; sposobnost razlučivanja fantazije i realnosti, tzv. testiranje realiteta očuvano je, za razliku od psihoza. No, uz to se mogu javiti značajne teškoće u obrascima ponašanja i međuljudskih odnosa.
Povijest i upotreba termina “neuroza”
Neuroza, poznata i kao psihoneuroza ili neurotski poremećaj, zajednički je termin koji se odnosi na sve oblike mentalne neravnoteže koji uzrokuju tjeskobu, ali za razliku od psihoza i nekih poremećaja ličnosti, ne sprečava racionalno razmišljanje niti sposobnost pojedinca da funkcionira u svakodnevnom životu.
Termin je skovao škotski liječnik William Cullen 1769., a označava “bolest osjeta i pokreta” kojeg uzrokuje opća bolest neurotskog sustava. On je time objašnjavao razne neurotske bolesti i simptome koje nije mogao objasniti fiziološki. Proizlazi iz dvije grčke riječi: neuron (živac) i osis (bolest ili abnormalno stanje).
Termin “neuroza” više se ne koristi kao formalni termin u modernoj psihologiji u zemljama engleskog govornog područja, jer ga je američki DSM-IV eliminirao kao kategoriju.
Neuroza je mentalni i emocionalni poremećaj koji utječe na samo dio osobnosti, prati ga manje iskrivljena percepcija stvarnosti nego što je slučaj kod psihoze, i razne psihološke i mentalne smetnje (poput visceralnih simptoma i oštećene koncentracije). Neuroze uključuju napade anksioznosti, određene oblike depresije, hipohondriju, histerične reakcije, opsesivno-kompulzivne poremećaje, fobije, razne seksualne disfunkcije, i tikove. Tradicionalno se smatra da su zasnovane na emocionalnom konfliktu u kojem blokirani impuls traži način izražavanja u vidu prerušene reakcije ili simptoma. Bihevioralni psiholozi smatraju ih naučenim, neprikladnim načinima reagiranja na stres, koji se mogu i odučiti.
Postoje mnogi oblici neuroze: piromanija, opsesivno-kompulzivni poremećaj, anksioznost, histerija, i bezbroj vrsta fobija. Učinci neuroze mogu uključivati: anksioznost, tugu ili depresiju, ljutnju, nadražljivost, mentalnu konfuziju, nizak osjećaj vlastite vrijednosti, itd., kao i bihevioralne simptome poput izbjegavanja fobija, pozornosti, impulzivnih i kompulzivnih činova, letargije itd., kognitivne probleme poput neugodnih i uznemirujućih misli, ponavljanja misli, navike fantaziranja, negativnosti i cinizma itd. U međuljudskim odnosima, neuroza uključuje ovisnost, agresivnost, perfekcionizam, shizoidnu izolaciju, neprikladna sociokulturalna ponašanja itd.
Do 1980., u neuroze su spadali anksiozni poremećaji, kao i veći broj drugih blagih mentalnih poremećaja, poput histerije i hipohondrije. Anksiozni poremećaji su prilično uobičajeni, i uključuju osjećaj iščekivanja u strahu, bez vidljivog razloga. Takvi intenzivni strahovi od raznih situacija mogu biti dovoljno snažni da spriječe ljude u obavljanju rutinskih aktivnosti. Fobije, najčešći oblik anksioznih poremećaja, uključuju specifične situacije koje uzrokuju napad iracionalne anksioznosti. Primjerice, osoba s agorafobijom (strahom od otvorenih prostora) može se bojati toliko da ne želi izaći iz kuće. Opsesivno-kompulzivni poremećaj događa se kad osoba neprekidno vrti istu misao ili akciju kako bi ublažila anksioznost. Panični poremećaj karakteriziraju napadi panike, dok opći poremećaj anksioznosti obilježava kronična anksioznost bez nekog vidljivog objašnjenja. Post traumatični stresni poremećaj, koji se događa nakon nekog osobito traumatičnog događaja, može dovesti do snažnih flashbackova i nedostatka reakcija na podražaje. Anksiozne poremećaje obično prate razni obrambeni mehanizmi. Hipohondrija i histerija danas se klasificiraju kao somatoformni poremećaji, i sadrže fizičke simptome psihološke tjeskobe. Hipohondri se boje da manji tjelesni poremećaji ukazuju na teške, često smrtonosne bolesti, dok pojedini ljudi koji pate od histerije mogu osjećati poremećaje u tijelu – poput paralize udova, sljepoće ili gluhoće – bez jasnog biološkog izvora. Tretman neuroze može uključivati bihevioralnu terapiju, psihoterapiju i grupnu psihoterapiju. Za ublažavanje simptoma koriste se i razni lijekovi.
Učestalost anksioznih poremećaja kreće se od 0,05% (opsesivno-kompulzivni poremećaj - OKP) do 5% (generalizirani anksiozni poremećaj). Određene značajke pojedinih anksioznih poremećaja zapravo su dosta česte, a o poremećaju govorimo onda kada te smetnje predstavljaju za osobu značajno ograničenje u njenom svakodnevnom socijalnom i radnom funkcioniranju. Općenito se češće javljaju kod žena.
Dovoljan mali povod
Uzrok anksioznih poremećaja leži pretežito u psihološkim čimbenicima, premda postoje dokazi o genetskom utjecaju (osobito kod OKP) i neurofiziološkoj podlozi. Emocionalni stres često može biti dodatni faktor koji uzokuje tjeskobu (ugroženost, promjene u međuljudskim odnosima). S druge strane, simptomi su anksioznosti izravne manifestacije pobuđenosti perifernog autonomnog živčanog sustava, nastale zbog zastrašujućih nesvjesnih fantazija, impulsa i osjećaja.
Ako nesvjesni psihološki mehanizmi ne uspijevaju kanalizirati anksioznost, osoba će iskazivati sliku opće generalizirane tjeskobe na najmanji povod ili će stanja tjeskobe doživljavati u obliku napada panike. Ako psihološki mehanizmi obrane usmjeravaju anksioznost na određene vanjske objekte ili situacije koje simboliziraju početni, pravi uzrok anksioznosti, to omogućava premještanje i vezivanje anksioznosti na neki vanjski simbol poput lifta, tunela i sl., a ta se situacija može izbjegavati. U tom slučaju govorimo o fobičnom poremećaju. Ako osoba koristi obrambeni mehanizam izolacije neprikladnih, obično agresivnih, nesvjesnih želja i time odvaja poriv od ideje, pojedinac će doživljavati samo nametnutu misao, bez svijesti o želji za realizacijom ideje i izvoru skrivenog impulsa. Takav mehanizam u podlozi je opsesivno kompulzivnog poremećaja.
Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP)
Glavna je značajka GAP-a kronična tjeskoba koja traje danima, tjednima i mjesecima. Bolesnici su stalno zabrinuti, brinu ih i najmanje sitnice i izrazito su nesigurni u vezi s budućnosti. Oni osjećaju opću napetost, sklonost trzanju na minimalni podražaj poput iznenadnog zvuka, nelagodu i nervozu u radu s ljudima. Sve to može biti praćeno kroničnim umorom, glavoboljama, nesanicom i brojnim subakutnim autonomnim simptomima. Iako sindrom nije u potpunosti onesposobljavajući, bolesnik osjeća kroničnu nelagodu prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti i u međuljudskim odnosima, a radna je sposobnost umanjena kroničnim umorom i teškoćama koncentracije.
Panični poremećaj spada među najbolnija životna iskustva. Može se ponavljano javljati tijekom vremena i može biti izrazito ograničavajući za osobu. Obično traje od nekoliko minuta do 1-2 sata, a napadaj doseže najjači intezitet već nakon par minuta. Bolesnik osjeća užas koji nastaje bez vidljivog povoda, prijetnju skore smrti, što privremeno onemogućuje racionalno mišljenje. Za vrijeme takvih napada često ima osjećaj da će umrijeti, osobito stoga što su prisutni brojni tjelesni simptomi poput "lupanja srca", povremene prijevremene srčane kontrakcije ("srce preskače"), boli u prsištu koja se opisuje kao vrlo oštra ili probadajuća. Često se javlja drhtanje, vidljivi fini tremor, znojenje, nemir u želucu, opća motorna slabost, vrtoglavica, mučnina i proljev. Često se javlja "glad" za zrakom koja vodi u hiperventilaciju, a ona može rezultirati grčenjem mišića, osjećajem bockanja oko usta i u prstima. Nakon prvih napada, bolesnik se počinje bojati ponovnih takvih stanja i možemo reći da razvije "strah od straha".
Zbog kardioloških manifestacija, panični napadaji mogu se zamijeniti s infarktom miokarda. To je i razlog što ti pacijenti često budu upućivani na brojne pretrage nakon kojih se obično "ne nađe ništa".
Fobični poremećaj
To je neurotski poremećaj karakteriziran prisustvom neracionalnog ili pretjeranog straha od objekata ili situacija koji nisu stvarno opasni i nisu opravdani izvor anksioznosti, npr. strah od vožnje liftom, strah od pasa, strah od izlaska na ulicu i sl.
Obično je sama pomisao na objekt fobije dovoljna da izazove anksioznost, a kako bolesnik u zbilji postaje bliži fobičnom stimulusu, anksioznost dosiže razinu paničnog napadaja. Bolesnik osjeća strah bez obzira na to što je svjestan njegove iracionalnosti. On stoga izbjegava situaciju koje se boji, što često vodi k onesposobljenosti u svakodnevnim aktivnostima i smanjenoj mogućnosti normalnog funkcioniranja (mora pješke na visoke katove, ne može sam/a na posao ulicom i sl.).
Agorafobija (strah od otvorenih, javnih mjesta ili gužve) najčešći je fobični poremećaj. Aktivnosti pojedinca bitno su umanjene; u krajnjem slučaju ne može uopće izlaziti iz kuće i napustiti sigurnost svoga doma. Često, agorafob može izaći na ulicu samo ako je u pratnji neke bliske osobe i ta osoba postaje "obvezni pratilac".
Mogu se razviti i specifični strahovi (npr. od pasa, insekata, zatvorenih prostora poput lifta - klaustrofobija ili visine - akrofobija). Ako su objekti neobični ili ako se lako izbjegavaju, ne javlja se ozbiljna nesposobnost. Međutim, mogu se javiti značajna funkcionalna oštećenja, npr. kada se fobija od aviona razvije kod poslovnog čovjeka, a posao zahtijeva često letenje.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj (obuzeto prisilni poremećaj)
OKP je neurotski poremećaj karakteriziran prisustvom ponavljajućih ideja i fantazija (opsesija) i ponavljajućih impulsa ili radnji (kompulzija) koje bolesnik smatra bolesnim i protiv kojih postoji unutarnji otpor. Anksioznost je središnja odlika, ali u suprotnosti s fobijama (kada je bolesnik anksiozan prilikom suočavanja s vanjskim opasnostima i smatra da je njihova pasivna žrtva), anksioznost nastaje kao odgovor na nesvjesne unutarnje misli i porive kojih se bolesnik boji i koje mora ostvariti suprotno svojoj volji.
Opsesije (obuzetosti) predstavljaju ideje, riječi i slike, obično nepovezane s onim što pojedinac radi; uporno, jako i neodoljivo mu se nameću i skreću pažnju. Često su obojene agresivno ili seksualno, što pojedinac doživljava potpuno stranim (npr. misao majke da će kuhinjskim nožem ozlijediti svoju djecu).
Kompulzije (prisile) i kompulzivne radnje isto su autonomne kao i opsesije, ali se radi o preplavljujućoj potrebi da se učini neka radnja (npr. da mora brojiti prozore idući ulicom, da se mora pet puta prekrižiti ulazeći u stan). Prisila može biti i vrlo agresivna, ružna ili opscena. Kao i kod opsesija, bolesnik doživljava anksioznost, uočava apsurd poriva i odupire mu se. Međutim, često ne može a da ne započne ponavljajući obrazac u obliku kompulzivnih radnji i rituala.
Psihoterapija je lijek izbora kod anksioznih stanja.
Medikamentozna terapija primjenjuje se uz psihoterapiju, a nikako umjesto nje. U liječenju anksioznih poremećaja primjenjuju se anksiolitici, najčešće benzodiazepini. Dobre rezultate kod svih oblika anksioznih poremećaja daje i primjena novijih tipova antidepresiva.
[ Vrh stranice ]