Skip to: Site menu | Main content

 

 

 

 



DAROVITOST
Marina Ostrun, Nebojša Buđanovac


Prepoznavanje i identifikacija darovitih
Uočavanje znakova sposobnosti najznačajnija je početna stepenica u brizi za razvoj darovitih, a tu možemo razlikovati nekoliko oblika ili stupnjeva angažiranosti okoline koji imaju različite utjecaje na razvoj darovitosti.
 
1.  Opažanje znakova darovitosti započinju roditelji već u prvoj godini života. Oni kod svog djeteta mogu opaziti da naročito živahno reagira na neke karakteristike okoline (zvuk, boju, oblik, socijalne situacije). Čak i kad roditelji ne interpretiraju te znakove kao signale za početak sistematskog razvijanja pretpostavljenih sposobnosti, ova će zapažanja ipak djelovati na njihov odnos prema djetetu: njihova očekivanja razvojnih rezultata bit će viša, što će na razvoj djelovati poticajno.
 
2.  Prepoznavanje znakova darovitosti jeste prevođenje znakova mogućih visokih sposobnosti u signale za akciju. Roditelji visoko postavljaju očekivanja od djetetovih razvojnih mogućnosti, i ujedno izabiru i stvaraju situacije koje će najpovoljnije djelovati na razvoj primijećene sposobnosti. »Bavljenje« djetetom, sustavno i planirano obogaćivanje dječjeg iskustva, te organiziranje sve složenijih obrazovnih situacija u skladu s rastućim mogućnostima djeteta, najčešći je oblik reagiranja okoline na prepoznavanje znakova darovitosti.
 
3.  Identifikacija je stručno utvrđivanje da li su opaženi i prepoznati signali doista znakovi razvijenije sposobnosti, te da li će dijete zaista profitirati od sustavnog i intenzivnog programa razvoja, ili bi takav program bio neprimjeren dječjim sposobnostima, neusklađen s motivacijom, nametnut i možda zbog toga štetan. U identifikaciji se odlučuje o daljnjoj sudbini razvoja darovitosti. Neadekvatni mjerni instrumenti, neprimjeren način ili vrijeme identifikacije, neprepoznatljivost pojedinih kategorija djece samo su neki od faktora koji pridonose da neka djeca koja bi imala velike mogućnosti razvoja ostanu neprimijećena.
 
4.  Označavanje ili etiketiranje obično je popratna posljedica identifikacije, jer identifikacijom utvrđena karakteristika (»darovit« ili »nedarovit«) svrstava pojedinca u jednu kategoriju stereotipnih karakteristika. Opći stereotip kategorije postaje osnova za stav okoline prema pojedincu, što ima posljedice po njegov razvoj, a i za razvoj onih koji su tim stereotipom također dotaknuti.

O darovitosti je prije deset godina prva progovorila Jasna Cvetković Lay, psihologinja savjetnica, specijalistica za obrazovanje darovitih, potaknuta pitanjima odgojiteljica s kojima radi u zagrebačkom Dječjem vrtiću Iskrica. Darovito je, što ću sa sobom? Osnovala je Centar za poticanje darovitosti djeteta Bistrić

Najčešća zabluda u našoj sredini je da roditelji "proizvode" darovitu djecu programirano radeći s njima. Darovito dijete se rađa s visokim potencijalom i potiče svoje roditeIje, a ne roditelji njega. Kod djece koja nisu darovita ako to i pokušavaju, čim popuste kontrolu nad djetetom, ono se vraća na svoju razinu. Roditeljima darovite djece iznimno je teško pratiti ih u razvoju. Potencijalno darovite djece je od 15 do 20 posto, ali se izgube u neadekvatnim uvjetima. No, visoko nadarene djece ima izmedu tri i pet posto u populaciji

Ta se djeca ne uklapaju u naša uobičajena očekivanja, ni po ponašanju, a često ni po uspjehu u školi. Istraživanja pokazuju da ona imaju i najveće probleme socijalne prilagodbe. Tjelesno i emocionalno su djeca, a umno odrasle osobe. To je golem problem, jer trebaju poseban obrazovni program i individualizirani pristup, a mi ništa od toga nemamo. Po Europi, čak i u istoćnim zemljama, postoje škole za darovitu djecu. Slovenija već 15 godina stipendira darovite, trenutačno čak 7500 djece, a mi imamo jedva 30-ak takvih stipendija, a programi rada s darovitom djecom tek su u povojima.
ŠTO NUDE ŠKOLE I INSTITUCIJE? Dijete je najčešće darovito u području jezika ili prirodnih znanosti. Zanimljivo je da mnoga ta djeca podbacuju u školskom uspjehu, jer školski program nije prilagođen njihovim mogućnostima. Naša škola se ni po čemu ne prilagođava djeci s posebnim i individualnim potrebama, a učitelji se dodatno ne trude raditi s takvom djecom po naprednijem programu.  U našem školstvu ne nudi im se ništa više od natjecanja iz pojedinih predmeta. Nema programa odgoja i obrazovanja kojim bi se od predškolstva, preko osnovne i srednje škole te fakulteta vodila briga o darovitoj djeci. Nema koordinacije među pojedinim službama, savjetnici iz različitih područja međusobno ne surađuju. Postoji, primjerice, Lidrano, Novigradsko proljeće, ali sve je to nepovezano. Največi problem je educirati učitelje koji će se njime baviti. U osnivanju je udruga roditelja darovite djece, koja će se baviti lobiranjem i pokušati osnovati centar za takvu djecu.
KAKO REAGIRA OKOLINA?Jednostavno rečeno, problem je to što su daroviti toliko različiti od ostalih. Probijaju banjere naših očekivanja glede uobičajenog ponašanja i očekivanih sposobnosti za dijete odredene dobi. Zato odraslima oko sebe počinju "zadavati glavobolju" već u vrtićkoj dobi, a s odrastanjem problemi ne nestaju nego se i usložnjuju.

  1. oni uče brže i na kvalitativno različit način. Kad ih nešto zanima, treba im minimum pomoći ili potpore odraslih, veći dio vremena uče samostalno. Otkrivanje novog uzbudljivo im je i motivirajuće, stalno ih tjera da idu korak dalje. Zbog nestimulirajućeg programa, darovita djeca nerijetko se dosađuju u školi. Ujedno, s obzirom da su početne školske zadatke u pravilu savladavala bez većeg truda, darovita djeca u praksi često propuštaju razviti radne navike, što ih sprječava u usvajanju novih sadržaja, što se posebno očituje u kasnijim fazama usvajanja školskog programa (višim razredima).

  2. veliki su radnici i postavljaju si visoke i dalekoročne ciljeve. Često već u vrlo ranoj dobi znaju što će biti u životu. Pri tome treba pridavati pažnju i drugoj strani medalje tj. nerealistična očekivanja okoline od darovitog djeteta da bude i emocionalno i socijalno natprosječno razvijeno

  3. po definiciji su kreativni. Često samostalno pronalaze nova pravila u području kojim ovladavaju i nove, osebujne načine rješavanja problema unutar tog područja. Odbijat će instrukcije odraslih jer žele naći svoju vlastitu strategiju. Tu počinje drugi dio priče - dok društvo preferira konformizam i oportunizam, daroviti ruše općeprihvaćene vrijednosti čak i u dobi dok su djeca. Oni su kreativni, uče brže i na kvalitativno različit način, tvrdoglavi su i buntovni te nerijetko odbijaju metode "prokušane" na prosječnom dijelu populacije.

  4. daroviti se nerijetko lošije prilagođavaju društvenim konvencijama – bilo zato što ih ne primjećuju, bilo zato jer žele naći svoju vlastitu strategiju. Darovita djeca jasnije uočavaju i brže osvješćuju nekompetentnost roditelja ili pedagošku nedosljednosti nastavnika – te zarana sumnjaju u autoritete.

  5. njihova posebnost u osobnom razvoju pokazuje se kao povećana osjetljivost, emocionalna nestabilnost i socijalna distanca.

  6. nezainteresirani su za pojedinosti, neorganizirani i neuredni u stvarima koje smatraju nevažnima.

  7. na glupost reagiraju bez strpljenja koje donosi zrelost i mudrost, tuđe greške ispravljaju napadno i nemilosrdno, čak i kad je riječ o učiteljima i profesorima. U stanju su odbiti kritiku, ako je smatraju neargumentiranom, a svoje učitelje mogu kritizirati ako uoče da su od njih u nekom području sposobniji. Stoga nisu miljenici svojih nastavnika. (Neovisno mišljenje i nekonformizam u mnogim sredinama nisu općeprihvaćene i poželjne osobine).

  8. tvrdoglavi su i neskloni suradnji, promjenljiva raspoloženja i osjetljivi.

  9. daroviti su introvertirani i usamljeniji od prosječnih. Imaju malo kontakata s vršnjacima, radije komuniciraju sa starijima od sebe. Zbog svega toga, darovita djeca gotovo u pravilu nisu miljenici niti svojih vršnjaka, niti svojih nastavnika, a u socijalnoj izolaciji kojoj su izložena razvijaju posebnu i povećanu osjetljivost i emocionalnu nestabilnost. Zbog svojih neuobičajenih osobina darovita djeca mogu već rano steći osjećaj da su drugačija od vršnjaka. Zbog njihovog razvijenijeg apstraktnog mišljenja i "neuobičajenih" interesa, kronološki vršnjaci često ih ne razumiju i teško slijede, a starijoj djeci najčešće nisu socijalno zanimljiva ili nisu emocionalno dorasli. Traže poticajnije društvo ili trebaju samocu da bi razvijali svoje talente. Tako stječu iskustva koja su, s jedne strane ugodna i ispunjavajuća, a s druge bolna, izolirajuća i stresnija od onih što ih doživljava prosječno dijete.

Nesklad unutar njih samih i frustracije zbog nezadovoljenih prirodnih društvenih potreba te odgojno-obrazovnih potreba - darovitu djecu čini osobito rizičnom populacijom za kasnija asocijalna i devijantna ponašanja, od kojih su podbacivanje u školskom uspjehu i ukupnom obrazovanju samo manji problem. Različita istraživanja, provedena u svijetu ali i u Hrvatskoj, pokazala su kako i tzv. neprihvatljivo ponašanje kod djece - velikim dijelom ovisi o (ne)zadovoljenju njihovih specifičnih potreba kao i prevelikim očekivanjima koje okolina pred njih postavlja. Ovo se posebno očituje kod darovite djece.
Zapravo, jedina preventiva je osiguravanje prikladnog odgojno-obrazovnog programa (individualnog pristupa) za svu djecu uključujući i darovitu te pravovremena identifikacija darovitosti. U dijagnosticiranju darovitosti postoje testovi kojima se može utvrditi da je dijete nadareno.
Procjenjuje se da čak 20-25 posto darovite djece ima socijalne i emocionalne tegobe, što je dvostruko više od onoga što susrećemo u normalnoj populaciji školske djece. "Umjereno" darovita djeca, ona čiji se kvocijent inteligencije kreće u rasponu od 125 do 155 najćešće imaju  uravnotežene emocije i manje problema u socijalnoj prilagodbi. Ali ona s IQ-om većim od 160 najćešće pate od socijalne izolacije. Mišljenje je da je uzrok tome što imaju inteligenciju odrasle osobe a tijelo i emocije djeteta.
Današnje vrijeme, prema nekim autorima, obilježeno je zabrinjavajućim paradoksom - djeca postaju sve pametnija mjereno testovima inteligencije (IQ), a emocionalna im se inteligencija (EQ) smanjuje. Zbog toga su u prosjeku sve usamIjenija i deprimiranija, nemirnija i neposlušnija, nervoznija i sklonija zabrinutosti, impulzivnija i agresivnija nego djeca prije 20 godina.

Koje su vrste inteligencije?

Verbalna/lingvistička
Čitanje, vokabular, formalni govori, verbalna debata, kreativno pisanje, vođenje dnevnika, pisanje poezije, improvizirani govori, humor, pripovijedanje

Tjelesna/kinestetička
Govor tijela, igranje uloga, fizičke geste, gluma, borilačke vještine, kreativni ples, fizička tjelovježba, pantomima, sport

Glazbena/ritmička
Obrasci ritma, pjevanje, udaraljke, pjevušenje, komponiranje glazbe, instrumenti, glazbena izvedba, sluh

Logička/matematička
Dešifriranje, kratko opisivanje, grafičko organiziranje, nizovi brojeva, računanje, apstraktni simboli/formule, silogizmi, rješavanje problema

Vizualna/spacijalna
Vođene fantazije, crtanje, raspored boja, obrasci/dizajn, slikanje, aktivna mašta, mape uma, kiparstvo

Interpersonalna
Podjela rada, suradničke vještine, primanje i davanje povratne informacije, empatija, strategije kooperativnog učenja, međuljudska komunikacija, osjećanje tuđih motiva, grupni projekti

Intrapersonalna
Fokus/koncentracija, strategije razmišljanja, emocionalno prorađivanje, prakse «centriranja», metode tihe refleksije, tehnike metakognicije, rezoniranje višeg reda, procedure «spoznavanja sebe», složene vođenje fantazije.

10 najčešćih zabluda o darovitosti

  1. sva su djeca darovita;
  2. darovita djeca uspjeti će u životu bez obzira pružamo li im potporu ili ne;
  3. darovita djeca vole školu i dobivaju dobre ocjene;
  4. izdvojimo li darovitu djecu u posebnu skupinu postat će snobovi;
  5. darovita djeca dolaze uglavnom iz obrazovanijih i situiranijih obitelji;
  6. darovita djeca nisu svjesna da su "drukčija" dok im to netko ne kaže;
  7. darovitu djecu treba zaposliti, inače će postati lijena;
  8. učitelji vole imati darovitu djecu u razredu;
  9. darovita su djeca dobra u svemu što rade;
  10. posebni programi za darovite su "elitni".

+ Najčešće se za njih misli da imaju izuzetno visok kvocijent inteligencije, da su opće daroviti, talentirani, ali ne dovoljno, smatra se da velik utjecaj na darovitost imaju genetsko naslijeđe i okolina i ambiciozni roditelji. Isto tako se misli da ta djeca zrače psihološkim zdravljem i da postaju istaknuti odrasli. Ima i onih koji su uvjereni da su sva djeca darovita, ali samo oko deset posto sveukupne djece pokazuje elemente darovitosti (rezultat za RH)
Ne postoji jedan ispravan odgovor, već mnogobrojni i različiti odgovori koji uzimaju u razmatranje mnoge uvjete kao što su: vrijeme njenog javljanja (darovito dijete – odrasli stvaralac), karakteristike ponašanja ili predviđanje budućeg ponašanja (stvaralaštvo – potencijalna darovitost), vrstu ponašanja (opće sposobnosti – specifične sposobnosti), itd.
Ellen Winner izraz "darovitost" koristi za opisivanje djece s ova tri obilježja:
1. prijevremena razvijenost (brže napredovanje od prosječne djece)
2. inzistiranje da sviraju po svom (viša kvaliteta postignuća, drugačiji putovi učenja, samostalnost i samopouzdanje) i
3. žar za svladavanjem (visoka motiviranost, opsesivan interes). U darovitih je lako uočljiva intrizična motiviranost. Za razliku od ekstrizične motivacije koja nije sama sebi svrha, već je instrumentalna za postizanje nekih vanjskih ciljeva, intrizična motivacija je ponašanje koje se izvodi zbog sebe samog, zbog vlastitog zadovoljstva. Darovite ne treba nagovarati na vježbanje, a njihovo područje im je ujedno i razonoda.

Teorije:
Darovitost kao visoka opća intelektualna sposobnost (Terman) (IQ)
Najstarije i najrasprostranjenije shvaćanje darovitosti proizlazi iz psihometrijske definicije inteligencije. Po psihosometrijskoj definiciji daroviti su oni pojedinci koji u testu inteligencije postižu rezultat što ga može postići do 2,5% pojedinaca u populaciji.
Testovi inteligencije mjere one sposobnosti koje pojedincu omogućuju da se snalazi u novim situacijama, da barata apstraktnim pojmovima i odnosima, apstraktnim simbolima, što mu pak omogućuje da stječe znanje ubrzano i s razumijevanjem.
-zašto nisu samo IQ visoka djeca darovita?
1) može se dobro utvrditi »školska darovitost«, tj. sposobnost učenja lekcija i rješavanja testova.
2) Ovim kriterijem se neće obuhvatiti mnogi pojedinci koji imaju mogućnosti da postanu kreativni stvaraoci, ali zbog specifičnih uvjeta razvoja to ne mogu pokazati. Tu pripadaju odgojno zapuštena djeca, djeca iz siromašnih, neobrazovanih ili nebrižnih obitelji, djeca s teškoćama u razvoju, ukratko sva ona djeca koja ne postižu dobre rezultate u školskom učenju i grupno primijenjenim testovima inteligencije.
3) ezultati u testovima samo su jedan od podataka o karakteristikama darovitog djeteta.

Darovitost kao opća sposobnost divergentnog mišljenja (Wallach) (kreativnost)
Ova se sposobnost divergentne produkcije najčešće izražava kao fluentnost ideja i mjeri se različitim testovima koji ispitanike stavljaju u situaciju pronalaženja brojnih novih rješenja, ideja, uvida.

Darovitost kao visoka opća ili specifična sposobnost (službena definicija)
Prema definiciji višestruke darovitosti, darovita i talentirana su ona djeca koja su od stručne osobe identificirana kao naročito sposobna za velika postignuća. Da bi mogla realizirati svoje mogućnosti i ostvariti maksimalan doprinos za sebe i za društvo, ta djeca imaju potrebe za diferenciranim programima i obrazovnim uslugama koje znatno prelaze ono što omogućuje redovni školski program.
Među djecu koja su sposobna za visoka postignuća pripadaju ona koja pokazuju postignuće ili potencijalnu sposobnost u sljedećim područjima (pojedinačno ili u kombinaciji):

  1. opća intelektualna sposobnost,
  2. specifične sposobnosti za pojedino znanstveno područje,
  3. kreativno i produktivno mišljenje,
  4. sposobnosti rukovođenja,
  5. specifične sposobnosti za pojedino umjetničko područje,
  6. psihomotorne sposobnosti (ples, sport, itd.).

Glavni problem ove definicije je što također favorizira »darovitost za školu«

Darovitost kao produktivno-kreativna sposobnost (Tannenbaum)
Opažanja da naročite, iznimne rezultate ne daju oni daroviti pojedinci koji nisu produktivni, ali niti oni čija produkcija u sebi ne sadrži nešto novo, originalno, neki novi doprinos, dovodi do shvaćanja da darovitost uključuje ne samo produktivnost, nego istodobno i kreativnost.
Prema tome, darovitost je svojevrstan sklop osobina (sposobnosti, motivacije i kreativnosti) koji omogućuje pojedincu da postiže izrazito natprosječan rezultat (produkt) u nekoj domeni ljudske djelatnosti, a taj se produkt može prepoznati kao nov i originalan doprinos u toj oblasti.

Darovitost kao sposobnost kvalitetne upotrebe misaonih procesa (Sternberg)
Kvalitativni pristupi proučavanju darovitosti analiziraju zbog čega neki pojedinci postižu više rezultate u testu, ili se bolje snalaze u problemnim situacijama. Ustanovljeno je da oni kvalitetnije upravljaju svojim misaonim procesima. Ovo kvalitetnije upravljanje (planiranje, odlučivanje i kontroliranje) posljedica je veće i kvalitetnije metakognicije (spoznaje vlastitih procesa spoznavanja), koja proizlazi iz široke, bogate i produbljene baze znanja.

Darovitost kao visoka područno-specifična sposobnost (Bloom, Feldman, Gardner)
Proučavanja procesa razvoja darovitog ponašanja i darovitog produkta dovela su do shvaćanja da je daroviti pojedinac onaj koji uz razvijene opće intelektualne sposobnosti ima naročito visoke sposobnosti za jedno specifično područje, za čije ovladavanje pokazuje izvanrednu motivaciju, predanost i »posvećenost«

Kod darovitih pojedinaca prisutna je duboka intrinzična motivacija kako bi savladali područje u kojemu imaju visoke sposobnosti, te gotovo da su manični u tome. Takva intrinzična motivacija je dio izuzetne, urođene darovitosti.  Kod darovitih prisutan je snažan interes za domenu u kojoj su sposobni, fokusiraju se tako da izgube osjećaj za vanjski svijet, te kombiniraju opsesivni interes sa sposobnošću laganog učenja u tom području, što vodi do visokih postignuća.
Unatoč prihvaćenom mišljenju da su daroviti učenici emocionalno neurotični ili čak psihotični, kroz 35 godina prikupljanja podataka ne potvrđuje takvu pretpostavku, te nalazi da daroviti imaju tendenciju biti bolji u gotovo svim aspektima života. Kako navode autori, neke od pozitivnih karakteristika su manji konformizam i veća  nezavisnost, bolja emocionalna prilagodba, cijene suradničke forme interkacije, pokazuju veće sposobnosti vođe, generalno su bolje psihološki prilagođeni. S druge strane, negativne karakteristike se manifestiraju u pretjerano visokoj osjetljivost i emocionalnoj reaktivnosti, imaju više poteškoća s vršnjacima koji nemaju visoke kognitivne sposobnosti, te niži self koncepti.
Čini se da ne postoje razlike između ličnosti darovitih i nedarovitih koje odstupaju od normalnih razlika ličnosti u populaciji. Više je slučaj, kako se čini, da određene komponente ličnosti pridonose realizaciji darovitosti kod već darovitih pojedinaca, te su neke od njih, otvorenost prema novom iskustvu, pozitivna slika o sebi, autonomija te otpornost na stress.

Pojavni oblici darovitosti
Uz različita shvaćanja i definicije darovitosti vežu se nazivi koji ponekad označavaju sasvim jasnu različitost unutar pojma darovitosti. Ovdje ćemo pojasniti njihovo značenje u svjetlu rezultata prethodne analize pojma darovitosti.
 
Darovito dijete pokazuje u svom ponašanju znakove da ima uvjeta da se razvije u stvaraoca. Znakovi su mnogobrojni, često se javljaju vrlo rano, a uglavnom ukazuju na prisutnost visokih intelektualnih sposobnosti (lakoća učenja, pamćenje, smisao za humor, uočavanje uzroka i povezanosti pojava) ili specifičnih sposobnosti: muzičkih, likovnih, psihomotornih ili socijalnih. Obično od primjećivanja znakova darovitosti pa do njezinog manifestiranja u produktivno-kreativnom obliku treba proći otprilike 10-15 godina intenzivnog odgojnog i obrazovnog procesa ili treninga.
 
Čudo od djeteta je poseban slučaj darovitog djeteta. Pojava tog slučaja tumači se pojavom »decelagea«, tj. neujednačenog razvoja različitih sposobnosti djeteta: ono se naročito ističe u razvijenosti i rezultatima i jednom području, dok se ostali aspekti razvoja odvijaju normalnim tempom. Takav psihički razvoj nema negativnih posljedica, dok je neujednačeni, preuranjeni ili ubrzani fizički razvoj obično znak nekih bolesnih stanja. Svaki pojedini slučaj »vunderkinda« je rezultat vrlo rijetke kombinacije zbivanja, tj. sretnog spoja izrazito specijaliziranih nasljednih dispozicija sa specifičnom, naročito izraženom prijemljivošću i osjetljivošću okoline. Prema suvremenom shvaćanju darovitosti »čudo od djeteta« nije čudo, već samo ekstremni, najizraženiji slučaj onoga što se događa u razvoju svakog darovitog djeteta: intenzivni i podesni odgoj vrlo razvijenih specifičnih sposobnosti.
(primjeri: J.S.Mills naučio klasični grčki sa tri godine; 15-godišnjak ima desetak prijavljenih patenata; 9-godišnjak u potpunoj glazbenoj zrelosti; učenik predaje informatiku profesorima i sl.)
 
Idioti-mudraci također su oblik neuravnoteženog i neravnomjernog, vrlo intenzivnog razvoja neke specifične sposobnosti. Oni već kao djeca pokazuju vrlo specijalizirane talente, kao što je npr. nevjerojatno pamćenje za brojeve, datume, mogućnosti fantastičnog računanja napamet, ili pamćenje složenih muzičkih sadržaja. Kod njih se pokazuje velika razvijenost jedne vrlo uske sposobnosti, dok su im ostale sposobnosti najčešće retardirane. Američki psiholog Howard Gardner (1983) smatra da su idioti-mudraci, isto kao i čudo od djeteta, dokaz da postoje specijalizirana neurološka područja u mozgu, koja su odgovorna za određenu vrstu sposobnosti.
(primjeri: retardirano dijete Obadia je samo naučilo zbrajati, oduzimati, množiti i dijeliti u šestoj godini života; George je sa šest godina mogao potpuno točno odrediti dan u tjednu daleke godine naučivši karakteristike vječnog kalendara; 11-godišnjak pamti beskrajne serije brojeva.)
 
Genij je pojam koji unutar pojma darovitosti ima dva značenja. Oba značenja povezana su sa shvaćanjem vrlo visokog stupnja sposobnosti.
Unutar psihosometrijske definicije termin »genijalan« odnosi se na one ljude kojima je testovima inteligencije izmjeren kvocijent inteligencije viši od 160. Danas se pojam genija u ovom statističko-psihometrijskom smislu napušta i upotrebljava se termin »izvanredno darovit«, »iznimno visoko darovit«.
Drugo značenje pojma genij odnosi se na osobu koja tijekom duljeg životnog razdoblja stvara veliki korpus djela koja imaju značajan i dugotrajan utjecaj na ljudsku misao i ljudsku situaciju. Ovo je shvaćanje pojma »genij« u skladu s produktivno-kreativnom definicijom darovitosti i naglašava prisutnost naročito velike razvijenosti motivacijsko-kreativnog sklopa osobina.
 
Talent je pojam koji unutar pojma darovitosti ima naročito neodređenu upotrebu. Jedno značenje pojma »talent« odnosilo se na ono što danas nazivamo »manifestirana darovitost«, za razliku od potencijalne darovitosti, koja je označena samo s pojmom »darovitost«. U drugom značenju »talent« se odnosi na nešto niži stupanj, a »darovitost« na viši stupanj intelektualne darovitosti. Novije shvaćanje pojma talent u vezi je s višestrukom definicijom darovitosti: dok visoke intelektualne sposobnosti predstavljaju osnovu opće darovitosti, dotle su sposobnosti koje osiguravaju visoko postignuće u specifičnim područjima (umjetničkom, sportskom, socijalnom) – osnova specifične darovitosti ili talenta.

Ekspert je različit termin. Ekspertnost nije kreativnost. Eksperti ostvaruju rezultate na visokim stupnjevima unutar dobro utvrđenog područja, ali oni ne mijenjaju to područje, dok darovita djeca to često čine. (Stručnjaci ostvaruju visoke rezultate u svom području, kreativni ga mijenjaju.)

 

Utjecaj obitelji na razvoj darovitosti

Jasno je da u općem razvoju, a posebice u razvoju darovite djece, veliku važnost imaju roditelji. Često se pretpostavlja da darovita djeca imaju darovite roditelje (nije potvrđeno statističkim analizama). Druga česta pretpostavka je da se darovita djeca mogu češće naći u obiteljima višeg socioekonomskog statusa – dakle u imućnijih i bolje obrazovanih roditelja. Istraživanja Roedella, Jacksona i Robinsona dovela su do zaključka da je za razvoj darovitosti važniji aktivan angažman roditelja u odgoju djece nego njihov stupanj obrazovanja ili ekonomske moći. ("Roditelji koji provode dosta vremena sa svojom djecom, olakšavaju razvoj njihovih interesa, odgovaraju na njihova pitanja i osiguravaju toplinu i podršku njihovim intelektualnim istraživanjima, stimulirat će razvoj dječje darovitosti bez obzira da li je obitelj siromašna ili bogata, uživa li društveni ugled ili ne.").
Efikasna obiteljska okolina mora osigurati zadovoljenje četiri osnovne potrebe darovitog djeteta:
-  potrebu za ljubavlju i sigurnošću
-  potrebu za novim iskustvima
-  potrebu za postizanjem uspjeha
-  potrebu za osjećajem odgovornosti i nezavisnosti.
Izostane li koja od navedenih potreba stvaralačke sposobnosti neće se moći iskoristiti.
Dakle, u fazi razvoja stvaralačke sposobnosti roditelji imaju veliku odgovornost da stvore takvu okolinu za učenje i razvoj koja će u prvom redu potpomoći razvoj motivacije. Za to je nužno da roditelji pokazuju:

  1. emocionalnu toplinu i samopouzdanje,

  2. pozitivne stavove prema učenju, obrazovanju, znanju,

  3. visoka očekivanja od sebe i svoje djece,

  4. interes za uspjeh djeteta (prate razvoj i rezultate, pokazuju poštovanje za trud i uspjeh djeteta, ohrabruju, ispravljaju, nude pomoć),

  5. primjenjuju demokratske, ali jasne metode discipliniranja (zahtjevi su u obliku logičkih objašnjenja, dosljedni u traženju da se zahtjevi poštuju, mjere discipliniranja su blage, nikad fizičko kažnjavanje).

Od specifičnih, "obrazovnih" postupaka čini se da su najefikasniji:
- čitanje: često čitanje djetetu, zajedničko čitanje i zajedničko traženje informacija iz knjiga, časopisa, mapa, novina; upoznavanje s knjigama kao izvorima informacija; omogućavanje dostupa knjigama;
- razgovor: odgovaranje na pitanja (uz povremeno zajedničko traženje odgovora iz različitih izvora), uključivanje djece u konverzaciju odraslih za vrijeme zajedničkih obroka, aktivnosti i sl.; aktivno širenje dječjeg rječnika: pronalaženje smisla, značenja, primjera u imenima stvari i akcija, traženje sinonima i nijansi u značenju; izgrađivanje kvalitetnih pojmova kod djece;
- zajedničke aktivnosti: odlaženje u kino, kazalište, izložbe, zoološki vrt, muzeje, sportske priredbe – uz razgovor, komentiranje, reminiscencije i reproduciranje doživljaja nakon povratka kući; započinjanje nove aktivnosti ili interesa na osnovi razrade doživljenog i sl.
 
Također, efikasni roditeljski angažman nije sama količina zajednički provedenog vremena, nego stil. Osnovni stil podučavanja koji je karakterističan za roditelje darovite djece jeste stavljanje težišta na inicijativu i aktivnost djeteta. (primjer: postepeno učenje čitanja).
Prema Bloomu, važnost roditelja je u prvom redu u njihovoj percepciji izuzetnosti djeteta. Budući da roditeljska percepcija ovisi ponajprije o njihovim vlastitim osobinama, roditelji će najbolje percipirati signale sposobnosti s kojima imaju iskustva, koje cijene ili sami posjeduju. Zato će djeca s minimalnim znakovima sposobnosti koju ima jedan od roditelja imati više šanse da razviju talent nego djeca koja pokazuju izrazite znakove darovitosti, a okolina ih ne prepoznaje. Ova shvaćanja upozoravaju na dva značajna momenta:
1. Sama sposobnost za razvoj darovitosti nije dovoljna (znakovi se moraju prepoznati).
2. Da bi se sposobnost razvila u stvaralačku sposobnost, rana dječja okolina mora svojim postupcima osigurati razvoj motivacije i kreativnog emocionalnog stava (organiziranje podrške, prosvjećivanja i savjetovanja za roditelje darovite djece).

Uloga samog pojedinca u razvoju darovitosti

Do sada smo najveću ulogu pri stvaranju darovitog pojedinca pripisivali okolini. Međutim, uloga samog djeteta nedovoljno se razumije pa se zbog toga i neopravdano zanemaruje. Činjenica je da kod neke djece postoji otpornost na negativne utjecaje – veća ili manja osjetljivost na utjecaje okoline, pa se darovitost najčešće razvija u skladnom odnosu s povoljnom okolinom, ali se ponekad razvije i iz bunta prema toj okolini (npr. najpovoljniji za razvoj je demokratski odnos roditelja, ali su maksimalni razvoj postigle kćeri autoritarnih majki; potrebni su sigurni i slobodni odnosi u obitelji, ali su  često najkreativniji sinovi s izrazitom edipovskom ovisnošću o majci).
Potreba da se uzme u obzir i uloga pojedinca u vlastitom razvoju ne umanjuje važnost naglašavanja uloge okoline.

Prepoznavanje i identifikacija darovitih

Uočavanje znakova sposobnosti najznačajnija je početna stepenica u brizi za razvoj darovitih, a tu možemo razlikovati nekoliko oblika ili stupnjeva angažiranosti okoline koji imaju različite utjecaje na razvoj darovitosti.
 
1.  Opažanje znakova darovitosti započinju roditelji već u prvoj godini života. Oni kod svog djeteta mogu opaziti da naročito živahno reagira na neke karakteristike okoline (zvuk, boju, oblik, socijalne situacije). Čak i kad roditelji ne interpretiraju te znakove kao signale za početak sistematskog razvijanja pretpostavljenih sposobnosti, ova će zapažanja ipak djelovati na njihov odnos prema djetetu: njihova očekivanja razvojnih rezultata bit će viša, što će na razvoj djelovati poticajno.
 
2.  Prepoznavanje znakova darovitosti jeste prevođenje znakova mogućih visokih sposobnosti u signale za akciju. Roditelji visoko postavljaju očekivanja od djetetovih razvojnih mogućnosti, i ujedno izabiru i stvaraju situacije koje će najpovoljnije djelovati na razvoj primijećene sposobnosti. »Bavljenje« djetetom, sustavno i planirano obogaćivanje dječjeg iskustva, te organiziranje sve složenijih obrazovnih situacija u skladu s rastućim mogućnostima djeteta, najčešći je oblik reagiranja okoline na prepoznavanje znakova darovitosti.
 
3.  Identifikacija je stručno utvrđivanje da li su opaženi i prepoznati signali doista znakovi razvijenije sposobnosti, te da li će dijete zaista profitirati od sustavnog i intenzivnog programa razvoja, ili bi takav program bio neprimjeren dječjim sposobnostima, neusklađen s motivacijom, nametnut i možda zbog toga štetan. U identifikaciji se odlučuje o daljnjoj sudbini razvoja darovitosti. Neadekvatni mjerni instrumenti, neprimjeren način ili vrijeme identifikacije, neprepoznatljivost pojedinih kategorija djece samo su neki od faktora koji pridonose da neka djeca koja bi imala velike mogućnosti razvoja ostanu neprimijećena.
 
4.  Označavanje ili etiketiranje obično je popratna posljedica identifikacije, jer identifikacijom utvrđena karakteristika (»darovit« ili »nedarovit«) svrstava pojedinca u jednu kategoriju stereotipnih karakteristika. Opći stereotip kategorije postaje osnova za stav okoline prema pojedincu, što ima posljedice po njegov razvoj, a i za razvoj onih koji su tim stereotipom također dotaknuti.

Darovitost i problemi u ponašanju
Prema nekim istraživanjima procjenjuje se da je čak 20 posto darovite djece ima emocionalnih i socijalnih problema, što je dvostruko više od učestalosti u normalnoj populaciji školske djece. Srećom, ovaj fenomen tiče se uglavnom one djece čija se darovitost ispoljava u izuzetno visokom kvocijentu inteligencije (s IQ-om većim od 160), dok darovita djece sa specifičnim talentima ali i IQ-om od 125-145 pate u daleko manjoj mjeri od problema u socijalnoj prilagodbi. Ova pojava tumači se činjenicom što su daroviti "uz dar dobili i kaznu" da se toliko razlikuju od ostalih odnosno da je uzrok tome što imaju inteligenciju razvijene odrasle osobe, a emocije, tijelo i socijalno iskustvo djeteta. No, čak i ukoliko smo eventualno skeptični prema metodologiji ili zaključcima ovih istraživanja – riječ je o podatku koji traži ozbiljno razmatranje.
Naime, neke su činjenice ipak očite. Darovitost uglavnom podrazumijeva djecu koja se ne uklapaju u uobičajena očekivanja, ni po ponašanju, a često ni po uspjehu u školi. Dok društvo preferira konformizam i oportunizam, daroviti ruše općeprihvaćene vrijednosti čak i u dobi dok su djeca. Oni su kreativni, uče brže i na kvalitativno različit način, tvrdoglavi su i buntovni te nerijetko odbijaju metode "prokušane" na prosječnom dijelu populacije. Osim toga, daroviti se nerijetko lošije prilagođavaju društvenim konvencijama – bilo zato što ih ne primjećuju, bilo zato jer žele naći svoju vlastitu strategiju kako u matematici tako i u "pravilima socijalno poželjnog ponašanja". Natprosječne intelektualne sposobnosti kombinirane su sa specificiranim sposobnostima i interesima – naprosto ruše uvriježena pravila te se okolina svjesno ili nesvjesno "brani" brani od takvih pojedinaca.
Zbog svega toga, darovita djeca gotovo u pravilu nisu miljenici niti svojih vršnjaka, niti svojih nastavnika, a u socijalnoj izolaciji kojoj su izložena razvijaju posebnu i povećanu osjetljivost i emocionalnu nestabilnost. Zbog svojih neuobičajenih osobina darovita djeca mogu već rano steći osjećaj da su drugačija od vršnjaka. Zbog njihovog razvijenijeg apstraktnog mišljenja i "neuobičajenih" interesa, kronološki vršnjaci često ih ne razumiju i teško slijede, a starijoj djeci najčešće nisu socijalno zanimljiva ili nisu emocionalno dorasli.
Prema nekim istraživanjima darovita djeca imaju dvostruko više socijalnih i emocionalnih poteškoća od obične djece, ili se navodi da su daroviti atipično socijalni i emocionalni : nisu konformisti, nezavisno razmišljaju, nisu skloni grupama. Tome treba pridavati posebnu pažnju zbog nerealističnih očekivanja okoline od darovitog djeteta da bude i emocionalno i socijalno natprosječno razvijeno
Darovita djeca jasnije uočavaju i brže osvješćuju nekompetentnost roditelja ili pedagošku nedosljednosti nastavnika – te zarana sumnjaju u autoritete. Iako se procjenjuje da je čak 5 posto djece visoko darovito, upravo zbog neprepoznavanja darovitosti te društvene neosviještenosti ove pojave, daroviti su pojedinci često u sukobu s okolinom. Smatraju se neprilagođenima, a nerijetko ih se ocjenjuju "prezahtjevnima", "dosadnima" ili "agresivnima".  Naravno, katkada, ona to doista i jesu! Mnoga znanstvena istraživanja djece s visokim sposobnostima pokazala su da što su sposobnosti više, to je više i specifičnosti koje ovu skupinu djece čine iznimno osjetljivom na neprimjeren odgojno-obrazovni tretman okoline.
Nesklad unutar njih samih i frustracije zbog nezadovoljenih prirodnih društvenih potreba te odgojno-obrazovnih potreba - darovitu djecu čini osobito rizičnom populacijom za kasnija asocijalna i devijantna ponašanja, od kojih su podbacivanje u školskom uspjehu i ukupnom obrazovanju samo manji problem.
Zapravo, jedina preventiva je osiguravanje prikladnog odgojno-obrazovnog programa (individualnog pristupa) za svu djecu uključujući i darovitu te pravovremena identifikacija darovitosti.
Individualni pristup u odgojno-obrazovnom radu podrazumijeva prilagođavanje ciljeva, zadataka i sadržaja sposobnostima učenika, stupnju razvoja osobina potrebnih za njihovo usvajanje i izvršavanje, njihovim mogućnostima, sklonostima, postojećem predznanju te interesima. Nasuprot tome, ne treba niti naglašavati da je individualni pristup u našem školstvu vrlo malo prisutan. Program se prilagođava sposobnostima prosječnog dijela populacije, čime se pred djecu koja se međusobno razlikuju po svom potencijalu, stupnju razvoja različitih sposobnosti, interesima, stupnju motivacije, vrijednostima, navikama, i sl. - stavljaju isti ciljevi i zadaci.
Mnogi autori ističu kako tako postavljeni zahtjevi kod djece, nerijetko izaziva različite frustracije čime se povećava broj traumatizirane djece. Različita istraživanja, provedena u svijetu ali i u Hrvatskoj, pokazala su kako i tzv. neprihvatljivo ponašanje kod djece - velikim dijelom ovisi o (ne)zadovoljenju njihovih specifičnih potreba kao i prevelikim očekivanjima koje okolina pred njih postavlja. Ovo se posebno očituje kod darovite djece.
Zbog nestimulirajućeg programa, darovita djeca nerijetko se dosađuju u školi. Ujedno, s obzirom da su početne školske zadatke u pravilu savladavala bez većeg truda, darovita djeca u praksi često propuštaju razviti radne navike, što ih sprječava u usvajanju novih sadržaja, što se posebno očituje u kasnijim fazama usvajanja školskog programa (višim razredima). U takvoj djeci nastavnici rijetko uoče visoke potencijale ili čak - budući da u njihovom ponašanju izostaju komponente kao što su visoki školski uspjeh i lakoća učenja koje se uobičajeno pripisuju darovitima – smatraju kako je riječ o djeci ispod prosječnih mogućnosti. Sve to dovodi do raznih problema kod darovite djece. Različite usporedbe “uspješne” i “neuspješne” darovite djece pokazale su da se neuspješni razlikuju od uspješnih ponajviše po neopravdano niskoj slici o samima sebi. Također, kod većine darovite djece, uz niži školski uspjeh, mogu se pojaviti i poremećaji u ponašanju koji se očituju u emocionalnoj nezrelosti, neadekvatnom odnosu prema uspjehu i neuspjehu, otporu prema autoritetu, te agresivnom reagiranju na frustracije, a zbog čega se takva djeca svrstavaju ne u kategoriju darovite djece, već u kategoriju djece s poremećajima u ponašanju.
Savjetodavni rad trebao bi biti usmjeren na njihov osjećaj da su drukčiji, na brige u socijalnom području i na obrazovna pitanja, te navodi kako su najčešće teme koje se javljaju u savjetovanju darovite djece i članova njihovih obitelji :

- pogrešno shvaćanje darovitosti
- utjecaj pridavanja oznake darovitog djeteta
- unutar socijalnog područja javljaju se teme : sukoba s braćom/sestrama i roditeljima, pritisak na konformiranje, izolacija od vršnjaka, izrazito natjecateljstvo, nepripadanje grupi vršnjaka, kritiziranje i ljubomora vršnjaka
- unutar obrazovnog područja javlja ju se teme poput dosade, nedjelotvorne navike učenja, odbijanje rutinskih poslova, slabije postignuće (u odnosu na sposobnosti)

Naravno, važno je napomenuti da nije svako dijete kod kojeg su uočeni poremećaji u ponašanju istodobno i darovito dijete.
Nerijetko, riječ je o djeci sasvim prosječnih ili čak ispodprosječnih sposobnosti – ali koja se upravo zbog toga također suočavaju sa za njih prevelikim očekivanjima (roditelja, škole), te na njih reagiraju neprihvatljivim ponašanjem kao i darovita djeca. Jednako tako, niti kod svakog darovitog dijeta koje ispoljava neprihvatljivo ponašanje razloge za poremećaj ne treba tražiti isključivo u sferi frustracija uvjetovanih njemu neprilagođenim sustavom školstva i dječjom agresijom kao reakcijom na takvu situaciju. Naime, ne treba zaboraviti da pretjerana agresivnosti i ispoljavanje neprihvatljivog ponašanja – može imati različite socijalne, odgojne i psiho-somatske korijene te je u svakom slučaju poželjno potražiti stručnu pomoć pedagoga ili psihologa.
Stoga savjet roditeljima: ako se Vaš maleni "anđelčić" asocijalno ponaša, ne odmahujte rukom uz smiješak i priču o njegovoj darovitosti. Razlozi poremećaja u ponašanju mogu biti raznoliki, a čak i ukoliko je riječ o "simptomima frustriranog darovitog djeteta" - razumijevanje uzroka ne smanjuje istodobno i moguće pogubne posljedice takvog ponašanja po okolinu i samo dijete.
 Što više učimo o osobinama darovite i telentirane djece, saznajemo da smo mnogo takve djece previdjeli, primjerice, invalidnu djecu, djecu iz manjinskih skupina pa čak i neke djevojčice." Doista, ponekad zaboravljamo na neke moguće propuste. Škole mušku djecu nagrađuju za neovisnost, agresivnost i samopouzdanje, a žensku djecu nagrađuju za prilagođavanje. Napravljeno je istraživanje u Hampshireu u kojem se 2000 roditelja, nastavnika, ravnatelja, školskih nadzornika i djece pitalo što podrazumijevaju pod riječju "postignuće". Roditelji su uglavnom smatrali da postignuća predstavljaju rezultati ispita, dok nastavnici smatraju da postignuće znači "stvoriti široko obrazovane, sretne i zadovoljne mlade ljude koji su iskoristili svoje potencijale".
Dok u razvijenim zemljama darovita djeca uglavnom postaju nobelovci, u Hrvatskoj što je dijete darovitije, to mu je teže. Daroviti se kod nas mogu osloniti jedino na vlastite roditelje, nevladine udruge i centre, u zakonu su izjednačeni s 'djecom s posebnim potrebama'. Slovenija unutar redovnog školstva ima posebne programe za rad s darovitom djecom.

 

[ Vrh stranice ]